Ovaj naš dobri narod većinom vjeruje u dobrog Boga, i većinom je naivan dozlaboga. I zato mu je malo onaj jedan Svevišnji nadzemaljski, nego bi još i svog bogočovjeka-političara, ovozemaljskog. Koji je spreman zbog vlasti da udari i na samog Boga. A o tome dragi Bog može svjedočiti samo kao zaštićeni svjedok, jer je visoko na nebesima. Inače bi ovi i njega priveli, i optužili da krši ustavni poredak. Isti ovi, koji bi maznuli sve što upravo za nebo nije vezano. Uglavnom, naši dobri građani gaje to za njih pogubno uvjerenje da će ih najbolje predstavljati ovakvi, koji su naočiti, kršni i visoki. Po sistemu ''Ođelo – viđelo.'' Budi ti naočit, iznad metar i osamdeset, a za ostalo ćemo lako. Narod, k'o narod... Neko neugledan može biti ispravan i čist k'o svetac, ali džaba mu. Nije to - to. Nije naočit. Nije za glavu viši od ostalih, a bez toga ništa. Dakle, redovno se traži: visok, zgodan... Oštar – ma koliko god tupio... Odrješit – iako teško driješi kesu... Dobar govornik, koji gleda u oči, a zamazuje ti oči...
I upravo tu leži jadac, kobna zamka u svakom, pa i našem vremenu, na koju i igraju politički kameleoni, koji su spolja gladac. A na nju se narod i upeca, a ovi, pošto dobro odmjere veličinu dobijenih kabineta, dobro odmjere narodu od šake do lakta. I vladaju narodom u ime naroda. I sve što obećaju narodu – ispune sebi...
Ali nijesmo ni mi tu neki izuzetak.
Na pitanje zašto su izabrali baš Džona Kenedija, većina Amerikanaca je dala ''krajnje mudar, logičan, smislen'' odgovor: ''Zato što je zgodan...''
O tempora, o mores?!! A na ovo rimsko zapanjivanje pjesnik sa eks-ju prostora dodao bi: ''Rođena zemljo, jesi li znala..?''. A mi bismo dodali: ''Jeste znala, al' se nasankala...'' Srećom, nije joj prvi put, pa je lakše da se oklizne. Ušlo joj u naviku da bira naočite.
Dakle, i u Americi dobro pali isti providni recept: ''Namami biračko tijelo na spoljašnjost, pa mu onda pokaži kako sto đavola ispod Mire vire.''
A kad može u Americi, što ne bi i kod nas. Nijesmo ni mi ništa gori od Amerikanaca. Ako ne i bolji... Uglavnom, i naš narod rijetko kad glasa razumom, pa mu se zato i obije o glavu.
Dakle, naš čovjek bira naočite, visoke, pa ovi naočiti, oči na oči, mnogima u visokom stilu gone oca očina. I sve se rimuje. Da komedija bude potpuna.
Naš mudrac i duhovnik jednom je rekao: ''Vi činite što znate, no ne znate što činite.'' Ali bi on, bar kad su u pitanju ovi današnji na vlasti, tu misao lako mogao proširiti: ''Vi, što mislite da ste u svjetskoj politici neki tobož činioci... Nijeste činioci, no počinioci, što ste ovom narodu dobro začinili... Čini se da vi ipak dobro znate što činite – no ne znate što da s ovim nesrećnim narodom činite... A sve što činite – samo za sebe činite... Tako govore činjenice o vašem činjenju i nečinjenju. Kao da ste na narod, čini se, bacili čini... Vi ste narodovi, tobož, narod je vaš, definitivno. Ali, sve do jedne ure... Koju neki zovu 'pet do dvanaest'. Mada je već odavno 'dvanaest i pet'. A sat radi tačno, makar i ne bio naočit, i na visokom mjestu...''
Piše: Dragan Koprivica